PLANINSKE LJEPOTICE

ZABORAVLJENA RIJEKA

Mnogo planinskih voda sam upoznao i mislio da sam ih skoro sve obišao, sve dok me jednog dana moj komšija Ilija, koji inače nije ribar, ne zapita da li sam ikad ribario na Janju...

piše: Zdravko ćurguz

Mnogo puta sam se zapitao šta je to što me vuče da sa ribarskim štapom u ruci obilazim planinske ljepotice modrih boja. Da li je to kristalna providnost njegovih voda, razigranost bistrih brzaka, sjenovitih strmih obala, ili samo strast ribara da zabaci udicu tamo gdje još nije lovio. Pitao sam se, pitao, ostajao bez pravog odgovora, i dalje odlazio u posjete tim planinskim ljepoticama, lomatao po uskim planinskim stazama i mrtav umoran vraćao kući.

Kad god bi mi se pružila prilika, odlazio sam na mjesta gdje još nisam bio i taj čar upoznavanja novih predjela i voda bio bi jedan dio odgovora na moje viječno pitanje. Mnogo planinskih voda sam upoznao i mislio da sam ih skoro sve obišao, dok me jednog dana komšija Ilija, koji inače nije ribar, ne zapita da li sam ikad ribario na Janju. Bio sam malo zatečen pitanjem, jer sam čuo za Janj. Tu mi je maltene pod nosom, a nekako sam zaboravio na njega, potisnuo ga na kraj sijećanja i samo je ime ostalo maglovito memorisano u podsvijesti. Pošteno sam mu priznao da nikad nisam tamo bio. On mi obeća da će me odvesti na Janj i upoznati sa svojim prijateljem Slavkom Piljićem ribočuvarom, koji će mi otkriti sve tajne Janja.

Nakon otprilike dobrih sat vremena, dogovorismo se da Ilija ostane, pošto nije ribar, a mi da krenemo. Uz put Slavko zadovolji moju znatiželju vezanu za Janj i odgovori na bezbrojna pitanja. Janj izvire ispod brda "Cumbina glavica", a pored samog izvora smjestilo se malo pospano brdsko seoce Babići.

Na samom izvoru u njega se ulijeva riječica Vaganac, izuzetno čiste i bistre vode, puna potočne pastrmke i riječnih rakova, po čemu je vjerovatno jedinstvena na ovim prostorima

Odmah ispod izvora pravi vodopad od 4 - 5 metara visine i ulazi u kanjon dug oko pola kilometra, potpuno neprohodan, čak i za ove gorštake koji se čitav život lomataju po našim bespućima. Na izlasku iz kanjona postaje pitomiji, pun razigranih brzaka, pa onda dubokih sjenovitih virova, bistrih prelijeva, idealnih za mušičarenje, za viječitu igru lovca i lovine. Nakon otprilike dva kilometra dobija i svoju drugu pritoku, riječicu Glogovac, i osnažen postaje brži, plahovitiji čineći brzak dugačak kilometar u kome, osim pastrmke, ima i nekrunisanog princa planinskih voda, lipljena. Nedugo zatim umoran od jurnjave postaje lijenji, dublji, često se račvajući u više rukavaca koji se nakon nekoliko spajaju opet u jedno korito i tako sve do sela Gornje Janjske otoke, gdje se survava sa dvadesetak metara visine praveći vodopad pred čijom ljepotom čovjeku zastaje dah. Od vodopada pa, sve do sela Mužića pokazuje svoje divlje lice pjeneći i hučeći i tek od Mužića se smiruje i postaje izuzetno pogodan za ribolov. Takav tok mu je sve do Šipova gdje se spaja sa Plivom.

NA IZGLEDNOM MJESTU

Janjom gazduje S.R.D. "Šipovo", malo ali uzorno ribarsko udruženje, na čelu sa velikim entuzijastom Miloradom Kaurinom, koje je ove godine uspjelo da u Plivu i Janj ubaci preko 35.000 mlaði potočne pastrmke i tako obogati riblji fond.

Pričajući tako, stigosmo do mjesta koje nam Slavko preporuči kao izuzetno bogato pastrmkom. Užurbasmo se odmah vadeći iz džepova prsluka peševe i razne varalice, sve ih mjerkajući i bojeći se da ne promašimo onu pravu. Ja izabrah jedno malo Ružno pače izleženo u čačku i nestrpljivo ga zabacih ispod jedne stare debele vrbe. Polako sam okretao mašinicu, sve očekujući onaj dobro znani udarac, od koga svakom ribaru krv brže zastruji venama i obuzmu ga posebna čuvstva koje čovjek može doživiti samo na vodi. Ništa. Pokušao sam još dva tri puta beuzpješno, dok desetak metara uzvodno ne ugledah jedno mjesto gdje je kontra struja stvarala vrtlog.

Zabacih varalicu i pustih da je kontra struje uvuče u vir i onda osjetih snažan udarac i moj se štap savi skoro do vode. Dadoh kontru i počeh brže motati najlon, osjećajući po otimanju da je zagrizao pravi komad. Jedan pa drugi strelovit skok iznad vode nisu me zatekli nespremnog i ubrzo se pjegava ljepotica zakoprca u travi. Bijaše to prelijep mužijak sedefastih krljušti koje su se presijavale na proljetnom suncu i kao krv crvenih pjega razbacanih po čitavu bijelu. Imao je negdje oko kilogram, ali kad me Baćo čuvši pljuskanje vode, zapita: "Šta je, kolika je? Ja odgovorih kao iz topa: "Prava je, ima kilu i po!" Šta ćeš, ribar k'o ribar. Bacali smo na tom mjestu još nekoliko puta i pošto se nšta ne javi, poðosmo polako uzvodno. Tereni su bili prekrasni. Duboki virovi sakriveni ispod starih vrba čije su grane kao suncobrani pravili duboku hladovinu, široki pjeskari posuti mjestimice vodenom travom i bistri preljevi, dočaravali su u meni onu sliku zamišljenih terena za ribolov.

Znao sam da smo za pravi jutarnji ribolov zakasnili jer je već bilo dobro odjutrilo, pa nagovorih Slavka da odmorimo i nešto prezalogajimo. Baćo je uporno bacao i odjednom čuh pljuskanje vode i njegovo zadovoljno mrmljanje. Ugledah ga gdje sav sretan ide prema nama noseći lijep primjerak u rukama. Otegao se naš doručak, ulijenilo nas sunce, opio miris livada pa nam se sve ne ustaje. Odjsjedili smo dobrih dva sata pričajući gdje smo sve ribarili, sjećajući se onih nakrupnijih riba koje su nam spale, prisjećajući se starih dobrih vremena kad je ribe bilo k'o pljeve. Ribarili smo još neko vrijeme i ja ulovih još dva lijepa primjerka, dok je Baćo kukao, kako mu je otišao strašan komad. Sunce je već bilo dobrano odskočilo na nebu i, znajući da je jutarnji ribolov završen, predložih da ne čekamo predvečerje nego da se vratimo kući. Njih dvojica pristadoše i mi se polako spakovasmo i krenusmo nazad kod Slavka. Kafa nas povrati iz mrtvila koje donosi jako proljetno sunce i odbismo ljubaznog domaćina da ostanemo na ručku, pravdajući se da smo umorni i da idemo kući odmarati. Penjući se od Slavkove kuće uzbrdo do kola okrenuh se da još jedanput pogledam tu prekrasnu rijeku i promrmljah nešto kao zakletvu Janju: "Vratiću se!"